Stvarnost je promijenjena u boju

Stvarnost je promijenjena u boju
Stvarnost je promijenjena u boju
Anonim

Nije dobra ideja organizovati izložbu na otvorenom po mećavi, pa su, uprkos divljoj romantici unutrašnjih dvorišta Vacijeve ulice, Anton Molnár i njegova najnovija budimpeštanska izložba u Galeriji Gefrodinspex bili prisiljeni da uđu u unutrašnji prostor. To zapravo i nije problem, jer i slike u galeriji obiluju divljom romantikom, a činjenica da neke slike leže na zemlji zbog stalne kiše daje cijeloj izložbi poseban radionički karakter.

U svakom slučaju, Molnár je direktna osoba do ekstrema, rado nas pokazuje, na primjer, među svojim šarenim, veselim slikama, daje autograme i dijeli relikvije, da imam nekoliko miliona i dovoljno za život sobu, slikao bih ga. Slikar mađarskog porekla, koji od 1988. živi u Parizu, veoma je uspešan, njegov stil se poredi sa slikarima nemačke Holandije i pop artom osamdesetih, slikao je Sindi Kraford i Petre Nemcove, koje su preživele cunami na Tajlandu, a Jacques Chirac je među njegovim kupcima.

Ovdje počinje vođena tura sa umjetnikom
Ovdje počinje vođena tura sa umjetnikom

"Radim u Parizu, ali često idem kući zbog porodice i roditelja", rekao je Díványju dok smo prolazili kroz njegove slike. „Obično znam dve godine unapred gde će biti moje izložbe, pripremam se sa temama. Uvek znam šta mogu da predstavim, koje slike, u kom aranžmanu, a takođe pazim na svetla i boje u prostoriji. naravno, ako izlažem u Japanu, tamo ne donosim japansku temu. Međutim, ja sam već izlagao japansku kompoziciju u Budimpešti i jako mi se dopalo. Kad smo došli ovdje, izložba je bila manje-više spremna u mom glava, naravno uvijek ima manjih promjena."

Neki će možda pomisliti da je čudno što je izložba otvorena samo kada je on prisutan, ali prema njegovim riječima, to je kao da Stonesi ne nastupaju bez Jaggera. „Galerija odiše atmosferom sličnom ateljeu u kojem radi slikar: nikako nije kruta. Biti ovdje je dio mog posla. Volim i ljude, volim da razgovaram sa njima, i to ne samo o slikanju. Također puno naučim iz susreta s publikom."

"Ne čekam samo da svi aplaudiraju, više volim kada nešto primijetite i podijelite sa mnom, onda možete razmisliti o tome", rekao je, dodajući da naravno postoje finansijski razlozi za njegovo prisustvo, jer ga i kolekcionari traže na njegovim izložbama. "Srećom, moja izložba je uspjela, neke od mojih slika su prodate, tako da mogu nastaviti. Ova izložba uključuje i uglavnom nove slike, ali ponekad tražimo neke od kolekcija ili fondacija."

Iako njegove najpoznatije slike prikazuju cipele, on sebe ne smatra fanatikom cipela. „Cipele prikazane na mojoj slici su ovde u stvarnosti, rado ih pokazujem. Volim cipele jer su deo karaktera čoveka, ali je važno i da se u njima osećam dobro, pogotovo što radim po deset sati. dan. Dobro napravljene cipele dugo traju, jer cipele su nastavak osobe. Kada su na akademiji crtali aktove, često su govorili da osobu treba nacrtati pod nogama, jer ako dobro stoji na nogama, ako je dobro građen, odatle je lako nastaviti."

Anton Molnár voli putovati, već je posjetio Afriku šezdesetih godina. "Moj otac je bio matematičar, šef katedre za geometriju, UN su ga poslale na kontinent, tada sam zavolio putovanja. Puno putujem zbog izložbi, obraćam pažnju, ali za stvari treba vremena, uključujući i kada možete shvatiti šta ste vidjeli. Hodam otvorenih očiju i stvarno volim kretanje, nikad ne radim jednu stvar niti živim na jedan način."

Slika
Slika

Njegove slike su portreti, gradski pejzaži, mrtve prirode, ponekad prošarani montažama, koje Molnár varira u zavisnosti od složenosti ideje. „Ako želim perspektivu poput moje slike Kube, bolje je da bude što jednostavnija, jer je to dio njihove usamljenosti i njihove teške društvene situacije. Istovremeno sadrži ljubav prema životu i ljubav prema muzici, takođe je kao apstraktna slika zbog oljuštenih zidova, ali su neke figure postavljene u prostor."

"Takođe mi je važno da me svaka slika odvede u drugom pravcu. Kada sam počeo da prodajem svoje slike u Francuskoj, ljudi su uvek govorili da moja mrtva priroda nije mrtva. (Na francuskom, mrtva priroda je priroda morte, tj. mrtva priroda znači - prim. aut.) To je zato što kompozicija nikada nije statična i suva, već kao da smo u neredu, kao da smo tek ustali od stola. Kao da je tu sve zaboravljeno nakon doručka, iako za mene je važan sastav šta sam stavio gde sam."

Molnár takođe slika ramove za svoje slike, po njemu je to važno jer tu piše naslov slika, štaviše, okvir je njegov sopstveni prostor za sliku, ne voli kada neko drugi uokviruje ih, ne daj Boze sa okvirom koji ne odgovara. Svoje slike slika po sjećanju, kao i nakon izrade crteža, skica i manjih akvarela, ali uvijek malo promijeni ono što vidi."Baš kao fotograf, komponujem i transformišem stvarnost. Veoma mi je važno da svoja iskustva podelim sa svojim gledaocima. Uvek slikam kao putni dnevnik."

Preporučuje se: