Ljekari su analizirali teniski meč, rodila sam

Ljekari su analizirali teniski meč, rodila sam
Ljekari su analizirali teniski meč, rodila sam
Anonim

Nakon kraće pauze u porođajnoj sali, naš čitalac se ubrzo našao u operacionoj sali, gde se među šaljivim doktorima pitao: kakve veze žena ima sa samim porodom?

Fabulina rođena priča.

Slika
Slika

Nisam majka djevojčica. Iako sam oduvijek u srcu znao da će on biti prvi dječak, plašio sam se šta će se dogoditi ako ne bude. Šta ako dođe curica, neću je moći dovoljno voljeti jer ne vidim dalje od sebe.(U početku se još uvijek plašiš takvih stvari, zar ne.) Onda je došao Ádám i, kako je planirano, sve podigao. Njegova nevjerovatna energija se već opipljivo manifestirala unutra, bubnjao je tako da sam samo gledao. I nakon što je stigao, nastavio je da radi istu stvar ovdje - praktično nije stao od tada.

Nemamo ono "Dušo, tek je pola sedam, dođi i sakrij se sa mamom još malo!" Ádám se budi, sjeda u svoj krevet i doziva: "Thomas" u dobi od godinu i po. Sad je prošlo dva, sad on pred sobom najavljuje: "Spavao sam puno", pa počinje da sklapa voz. Recimo šest deset. Volim da je ovako, ali da mogu da poželim, pa, voleo bih slobodan dan za spavanje.

Ali vratimo se Fabuli. Zaista smo se radovali tome. Čekali smo jer nismo hteli veliku razliku u godinama između dece, čekali smo jer smo sanjali o tome, a čekali smo jer nam je konačno trebala roze u stanu. I što je zanimljivo, bila sam potpuno navučena na roze tokom trudnoće. Prvo što sam igdje vidio bila je ružičasta, svidjela mi se ružičasta odjeća (joj!), jela sam ružičasti sladoled, a možete zamisliti koliko je to bilo popularno kod nas u to vrijeme na punč minionu.

Kako je trbuh rastao, razlika između dvoje djece postajala je sve očiglednija. Čak i iznutra, Fabula je bio potpuno drugačiji od svog brata Ádáma. Ádám je bio pognute glave od prvog trenutka, spreman za polazak, nije ni čudo što je stigao dvije sedmice ranije. Fabula je sjedila u poređenju, ponekad u Budinom položaju, čije je spominjanje doktora činilo nervoznim. Ko je, naravno, bio drugačiji nego prvi put, ne zbog mene, zbog cijena Kútvölgyija koje su se u međuvremenu promijenile - ali to je drugi put, negdje drugdje. Fabula je tamo trenirao ogroman karate, udarajući na više mjesta u isto vrijeme, nisam mogao ni da izbrojim koliko bi sada imao nogu. Iako su bile dvije na slici. Mislim da se zabavljao tamo.

Onda je Fabula krenula. Već sam uveče pretpostavio, ali sam od tri stao neprekidno, posle osam minuta bola izašao sam da se istuširam (i obrijao noge, da jadno dete prvi put ne vidi jetija), u pet minuta Err je već stajao na vratima u smokingu držeći torbu i govorio, hoćemo li? Išli. Išli bismo, ali ne možemo da nađemo ulaz u bolnicu, jer je onaj pored porodilišta, kroz koji sam uvek išla na preglede, zatvoren do šest. Ne, neću da otvaram - pospano mrmlja zaštitar iznutra, dobro, onda ćemo da idemo okolo, iako bi mogao toliko da nam uradi u 15.15. Prokletstvo porodilja seže daleko. Dok nađemo drugu kapiju, i stražar objašnjava kuda da ide ("gore serpentinom, lijevo na velikoj krivini, malo desno kod paviljona, pa pravo, pa…" - pa nije bilo niti ovdje), tako da su bolovi na ulazu tri minute. I dok se popnemo stepenicama (!) do drugog (!), dva. Postoji lift, ali samo za osoblje.

Konačno. Ja sam gore u CTG-u, i Fabula pokazuje da hoće da izađe, pa ja uđem u porođajnu, prelijepa je, renovirana, da, zato smo i došli. Gledam te, ponekad se držim za ivicu kreveta, ali inače je sve okej. Onda dolazi doktor, i dok gleda dilataciju, sve što kaže je: "Ali ovde je noga!" Fabula se zapravo nije pojavila. To je sve za mene u vezi prelepe porođajne sobe, idemo u operacionu salu. Gledam u plafon. Gips je tvrd. Ljubazna, sredovečna medicinska sestra povremeno priđe dispečeru i javi: "Eno njegove noge!" "Sada se skoro dočepao doktorovog instrumenta." "Skoro smo gotovi." Dok rade, dva doktora u šali analiziraju jučerašnji teniski meč, a ja zatvorenih očiju razmišljam da nemam ništa sa ovim porodom?

Osam sati. Spremni smo, donesu zamotani paketić, koji je prepolovljen kao Ádám, ali ne mogu ni da ga pomilujem, već ga vode, jer je hladno u operacionoj sali. Sam sam. Gurnu me u sobu, presvuku se, ne osecam noge zbog epiduralne (koje sam se oduvek plasio, a kada se Ádám rodio, Erru je receno da ako cuje ovu rec, ne treba neka mi bilo ko bude blizu). I ništa.

Ne mogu ni ustati sutradan. Ležim, sjednem, padam u nesvijest i sa zavišću gledam mnoge prabake koje su se lagano porodile i sat kasnije čavrljaju u hodniku i guraju djecu. Onda počinjem polako, borim se dok konačno ne uspem da sjednem, stanem, idemo. Nazad. Igram ovo još pet puta i onda konačno dobijem. županije. Ova evolucija nešto vredi. Tako da izlazim kod beba i tražim bebu. Konačno.

EpilogFabula je malo čudo. Miracle package. Ali nedeljama nisam mogao da se otarasim pomisli da sam ga izneverio prvog dana jer nisam bio tu za njega. Danima me proganjalo što je bila na odjelu za dojenčad i plakala, nisam htjela ići. Glupa misao. Mislim da ću se uvek truditi da volim tako da više ne razmišljam o tome. Gledajući proteklih nekoliko sedmica, mogu reći o sebi: Fabula me je učinila pravom majkom djevojčica.

Autor: Ditto

Preporučuje se: