Kao da je Gelert Hil hteo da se odbaci od mene

Kao da je Gelert Hil hteo da se odbaci od mene
Kao da je Gelert Hil hteo da se odbaci od mene
Anonim
Slika
Slika

Za širu javnost Porontyja, u osnovi postoje dvije vrste priča o rođenju. Tu je "zašto ovo objavljuju, to je čisti horor, izgubila sam želju za životom da se porodim" i postoji "zašto ovo objavljuju, potpuno je nezanimljivo, dosadno, šta reći na to? ". Pošto moj pripada ovom drugom, nisam o tome dugo htela da pišem, ali sam primetila da je ovde mala manjina, čiji pripadnici skupljaju snagu na takvim stvarima. Pa, za njihovo dobro, evo priče o mom rođenju tamo i nazad. Želite li podijeliti svoju priču o rođenju? Pošaljite nam ga na ovu adresu!

Bilo je sunčano, ugodno nedjeljno jutro krajem maja. Ustao sam, posrnuo u dnevnu sobu, mašina je pritisnuta, kad odjednom… Flötty! Ne, nije vodenast. Iz mene je izašlo nešto mnogo odvratnije od toga, ali sam se za skoro devet meseci polako navikla na u najmanju ruku bizarne biološke pojave koje prate trudnoću. Ovo će biti sluzni čep, ime mu je odvratno. Ali početkom 38. sedmice? Imam još toliko toga da uradim… Panika!

Nakon brze ankete, procjenjujem da je preostalo vrijeme do isporuke između tri sata i tri sedmice. Mnogo konkretnije od toga, za dva dana, u utorak, moja babica, koja dijagnostikuje otvoren grlić materice, i moj doktor, koji u šali napominje da će ionako biti dežurni u subotu…

U petak, od jutra osjećam neke bolove, navodno bolove u proricanju. Uveče, međutim, pošto se ispostavi da su to sasvim precizne male gatačke muke sa redovnim petominutnim pauzama, proces preklasifikujem u trudove. Oko pola deset daću komandu: polazak! Najviše će vas poslati kući.

Dok izlazimo u kasno prolećno veče držeći se za ruke, miriše me. Biljka, možda jasmin? Cvjeta kao ludo, a pomisao da je ovo posljednji put da hodamo ovako zajedno, kao par bez djece, razdire me. Ovaj miris će me uvijek podsjećati na ovu uspomenu.

Ulazak u bolnicu je bila jedna od mojih glavnih briga prije. Neosnovano: nakon nekoliko vožnji autobusom i metroom, teturamo ispred glavnog ulaza bolnice Ištvan. Zatvoreno. Pospani portir pita šta hoćemo. Roditi ako me pustiš unutra.

Onda unutar ctg, popunjavanje papira, što je pomalo smiješno, pošto se mogu računati samo u ograničenoj mjeri. I nakon pregleda babica izjavljuje da nema nazad, grlić materice četiri centimetra, idemo. U stvari, čak i pravi pukotinu u tome. Od tada sam se nekoliko puta zapitao da li sam uradio pravu stvar što sam ga pustio da ode. Na kraju sam došla do zaključka da se, pošto uopšte nije bilo bolova, može zaključiti u kakvom je stanju beba (bio je dobro) i to je navodno ubrzalo sve, pa nisam požalila.

Posle toga me stvarno mnogo više boli, povučem ga malo sa lica ("hej, to je sve bol?") i počnem da se koncentrišem na zadatak. Sjedim u fotelji, naspram muža, za kojeg smo zaboravili ponijeti presvlačenje, iako sam toliko željela. Druga važna stvar koja ostaje kod kuće je voda, iako je i ona kasnije veoma potrebna. Onda ću probati i krevet.

U svakom slučaju, roditeljska soba je savršena, udobna, sa krevetom za jednu osobu, alternativna soba je bila zauzeta, ali meni ionako ne treba, ponekad se kroz zid provuče neka vriska i vika, ali Ne dozvoljavam da se plašim. Najbolji položaj - a koji je savjetovala i babica - je okomit, prianjanje za krevet, a zatim za vrat mog muža. Ponekad mi smetaju i da piškim, što baš i ne razumijem, i možemo izgledati prilično smiješno dok sa malo krvi teturamo prema WC-u, ali to radimo. Da, obrijao sam se kod kuće, kod nas se klistirima ne bave.

Drugi prekid, na koji se još uvijek mogu nasmijati u sebi, ali više ne mogu da izađem iz njega, je kada uđu dvije njegove sestre i s najvećom smirenošću počnu puniti ormar sa svim vrstama kutije. Volio bih da ih pitam da li im smetam, ali radije bih gledao svoja posla, mislim da bi to trebao biti najveći incident… i bio je.

Na osnovu mog odličnog osjećaja za vrijeme, mogu provesti dvadesetak minuta viseći o ramenu svog dečka, što je zapravo bilo skoro sat i po, kako se pokazalo na osnovu naknadne rasprave. Inače, on pomaže nevjerovatno puno u svemu, ne zadire se u prvi plan, ali uvijek osjećam da se mogu osloniti na njega. I bukvalno znam. Nekako iskoči i činjenica da su me naučili nekoj tehnici disanja da izdržim bol tokom priprema, i to dosta dobro funkcionira. Pustim bol da teče kroz mene, trudim se da trošim što manje energije.

Još jedan pregled, pa neočekivano pitanje babice: da li ste imali plastičnu operaciju? Ponovo se kikoćem unutra, listajući ono što je mislio: grudi? lip? U svakom slučaju, odgovor je jasno ne, ali onda se ispostavi da je mislio na histeroplastiku, jer grlić materice ne želi da nestane.

Sljedeće pitanje: želim li ublažavanje bolova? Oh, pa, znam… jer pakleno boli, istina je. Ali nekako uvijek osjećam da to mogu i bol je zapravo signal, moje tijelo jednostavno tako komunicira sa mnom. Na svu sreću, mužu sam unapred rekla da ne želim ovo osim ako nije neophodno, pa i on potvrđuje: ne tražimo. Na taj način dobijam samo jednu Nospa injekciju za cerviks i mogu početi da guram.

U međuvremenu dolazi doktor, šalimo se da je stvarno subota, njegov dežurni dan, iako bi počeo tek nekoliko sati kasnije. Nalazi sve u redu, hvata stočić, staje pored mene i pomaže da se događaji pomjere naprijed tako što me polažu na ruke. Takođe, drži jednu od mojih nogu. Drugim se bave moj muž i babica negdje dolje. Kako se kasnije ispostavilo, on radi zaštitu brane, na čemu ću mu biti zahvalan cijeli život, jer nije dobila posjekotinu ili pukotinu (ne, Rita, nije ostala široka…).

Par pritisaka, kao da je Gellert Hill htio da se izbaci iz mene, nakon toga se uvijek malo iznenadim što sam živ i što se nisam podijelio na dvoje. Prema doktoru, "još jedan i izaći će". Ok, hajde da popijemo još jednu. Onda opet "još jedan i izaći će". Gledam ga mrzovoljno, da li sad izgleda glupo? Ali sada je možda u pravu, jer moj muž komentariše da već vidi nešto jako dlakavo, nada se da je to bebina glava. I zaista, nakon sljedećeg guranja, isklizne i u 2:45 ujutru se rodi Albert sa 3130 grama i 52 centimetra. I zaista je istina: tada će sav bol i patnja nestati. Nemam pojma kako. U medjuvremenu izlazi i posteljica, ali ne mogu vise da obratim paznju na to jer su mi sina stavili na mene, toplog kao vekna hleba iz rerne, a on tiho mrmlja i krece se na mom stomaku.

Nas troje sjedimo tu, zbijeni.

Onda otvoriš i vode te na kupanje (mislim da je moj muž najponosniji na sve ovo, jer i on to radi). Tiho ću primijetiti da sam u to vrijeme već prihvatio ideju da se homo sapiens sa jetrom, noktima i trepavicama razvio iz gotovo ničega u mom želucu, ali do danas još uvijek ne mogu obraditi činjenicu da sam i ja proizveo konac koji podsjeća na bravu za bicikl, koji ako vidite na filmu ja bih ga vidio, prokomentarisao bih "kako slab oslonac" i koji, po riječima mog muža, nije bilo lako presjeći. Bebin prvi apgar je 9, možda zbog blago plavičaste boje, kasniji je već 10, ali to je nebitno, jer će se otac vratiti sa sinom za par minuta. Dijete mu dobro stoji.

Još jednom da piškite zajedno, pokušajte sisati i onda će vas odvesti na "zagrijanje". Ali požalio sam što sam ga napustio, ili barem nije trebalo više sati, jer mislim da ni on ni ja nismo bili u posebno lošem stanju. Možda je to uticalo na to što mi dugo nisu mogli da nađu mesto na odeljenju, bilo je dosta zabune i na kraju sam proveo pola dana u rađaonici.

Doći ću natrag ujutro. Prvi put smo zajedno, moj sin trlja glavu o mene, veoma namerno pokušava da iscedi mleko iz mene, dok jutarnje sunce sija kroz prozor. Upoznajmo se…

madz

Preporučuje se: