Dnevnik trudnoće 5.0: Buduća majka rađa noću

Sadržaj:

Dnevnik trudnoće 5.0: Buduća majka rađa noću
Dnevnik trudnoće 5.0: Buduća majka rađa noću
Anonim

18. sedmica

+4 kg

Slika
Slika

Moj otac već nedeljama, tokom svakog našeg telefonskog razgovora, pita: "Da li se dete kreće?" Na to rutinski inteligentno odgovaram "već se kreće, prošlo je dosta vremena, vidio sam to na ultrazvuku, ali još ne osjećam". Ovu rečenicu sam ponovio otprilike peti put, kada sam shvatio da je moj odgovor pomalo pretenciozan. Prije pojave ultrazvuka, ovo je bilo vitalno pitanje. Kada je majka prvi put osjetila pokret djeteta, trudnoća se smatrala sigurnom, a tek tada su generacije prije nas mogle udahnuti. U nedostatku ultrazvuka i drugih testova, ovo je bio najvažniji trenutak trudnoće hiljadama godina. U više od jedne zemlje, dugo vremena, abortus je bio legalan sve dok kretanje fetusa nije bilo očigledno ni majci ni spoljašnjem svetu, jer se do tada nije smatrao ljudskim bićem.

Nisam očekivao da ću rano osjetiti pokrete fetusa, moja kćerka je bila tek 22.-23. Prvi put sam to osjetio sa sedam godina. Do tada je skoro svaki član foruma o trudnoći "zakazano za oktobar" već nedeljama pričao o ovoj temi, a ja sam očajnički pokušavala da saznam šta bi mogli biti rani udarci i kakav je to osećaj. Bilo je prilično teško od bilo koga dobiti direktan odgovor, samo su rekli da ću ih sigurno upoznati ako se to dogodi. Sam osjećaj je uporedio sa svima ostalima: sa malim mjehurićima zraka, sa flertom zlatne ribice, sa leptiranjem leptirovih krila, sa unutrašnjim češanjem. Kada me je jedne lepe večeri, dok sam sedela ispred televizora, devojka propisno udarila iznutra, i mogao sam da budem siguran da ne osećam efekat jedenja kupusa, tačnije, udarac je bio toliko jak da je moj partner mogao je i sam osjetiti sljedeće, nekoliko minuta kasnije.

Onda je odjednom postalo očigledno da sam sedmicama osjećao minijaturne, blaže verzije udaraca, ali ih nisam pripisao udarcima. Nema veze, nisam zakasnio ni na šta, nakon toga smo zajedno još mnogo nedelja uživali u udarcima i boksu malog vrebača. Najaktivnije je bilo u zoru i rano ujutro dok sam još spavao. Moj partner je ponekad kasnio na posao jer je "uživao" u svojoj ćerki sa rukom na mom stomaku po pola sata u krevetu, a ja nisam bila ni budna. Tako da sam bio potpuno spreman na činjenicu da mi je ostalo još nekoliko sedmica prije nego što konačno mogu objaviti svom ocu da osjećam bebu, ali je došlo iznenađenje.

Kasno prošle subote piškila sam, naginjući se naprijed kako su ih učili (pročitala sam u knjizi o trudnoći da, ako se buduća majka nagne naprijed dok piški, bolje prazni bešiku i stoga mora rjeđe trčati u toalet), i već sam se spremao ustati kada sam osjetio nepogrešivo grebanje 4-5 centimetara ispod pupka. Čekao sam nekoliko minuta da budem siguran, a osjećaj se ponovio. Kao niko drugi, "Ćao, mama!" bilo je to malo hvala. Nacerivši se, vratio sam se u dnevnu sobu i objavio vijest da se Jenőke preselila, jer je Jenőke rodno neutralan porodični nadimak malene. Od tada se taj osjećaj ponovio nekoliko puta, i to skoro uvijek kada se mnogo naginjem naprijed kada sjedim, na turskom sedim, sa prekrštenim nogama ili na toaletu.

Pored ostvarenja bebinih pokreta, ove sedmice sam usnio i čudan san, sada drugi te vrste. Zastrašujuće životni, čudni snovi, čija je tema često trudnoća, porođaj i beba, prate mnoge žene tokom njihovih 9 meseci, ali meni se to desilo tek drugi put. Prvi slučaj je bio na samom početku trudnoće, u jednoj od prvih nekoliko sedmica, i stvarno me šokirao jer nisam uopće bila spremna za to. Kada sam bila trudna sa ćerkom, nikad nisam sanjala o deci ili porođaju. U snu sam u 28. nedelji u bolnici rodila jedno prosečno novorođenče od tri i po kilograma, potpuno dobro razvijeno dete, za koje se ispostavilo da je devojčica. Nisam znala pol prije poroda. Iako su se ljudi divili lepoj velikoj i zdravoj bebi, ja nisam bila srećna. Svima sam govorila da mi devojka ne treba jer je već imam i želim dečka. Ljudi su me pokušavali uvjeriti da prihvatim novorođenče, ali sam bio nepokolebljiv i ostavio ga u bolnici i otišao kući bez njega. Probudio sam se potpuno zbunjen i veoma loše raspoložen. Svaki detalj sna bio je preda mnom, kao da sam ga zaista doživio. Prije toga nisam ni jednom razmišljala o tome da li želim dječaka ili djevojčicu, i bila sam gotovo potpuno sigurna da će me bilo koji porod usrećiti. Trebale su nedelje da moja krivica nestane i da se ponovo ubedim da bi bilo sjajno imati još jednu devojčicu i da san nije ništa značio.

Moj san ove sedmice bio je, ako je moguće, još bizarniji. Sjedila sam u kadi, u mlakoj i potpuno providnoj čistoj vodi, kada se beba rodila bez ikakvih bolova i znakova. Samo izmiče iz mene, nema pupčane vrpce ili krvi. U strahu sam kopao za njim, ali on je odmah nestao u dubini vode i prošla je minuta prije nego što sam ga uspjela izvući. Bila je prave veličine za svoje godine, cca. 15 cm i dječaka. Bio je i potpuno razvijena beba, iako pomalo mršav. Više je kao igračka lutka, proporcionalna. Položio sam ga na dlan i on je uzdahnuo, gledajući me svojim velikim očima i udarajući svojim malim stopalima. Bio sam jako šokiran ovim, jer sam čak i u snu bio siguran da tako rano dijete od 18 sedmica nikako ne može preživjeti. Ali ovo dijete ne samo da je preživjelo, već je izgledalo toliko zdravo da nisam ni otišao s njim u bolnicu. Stavila sam ga ispod bluze u grudnjak i nosila svuda gde sam išla i naučila kako da dojim a da to niko ne primeti dok sam u pokretu, iako mi je bluza malo ispupčila i ponekad se pomerala.

Ne kažem, prilično sam iznenađen za šta je moj mozak sposoban dok ne sluteći spavam. Pogotovo ovaj posljednji san od prošle sedmice, na kojem bi pozavidio Hijeronim Boš ili moderni nadrealistički slikari, i dalje nam se vrlo često sjeća. Znam da me samo hormoni izigravaju, ali ne radujem se sljedećem bizarnom rođenju iz snova. Stručnjaci i dalje istražuju kako i kako nastaju naši snovi, a razlozi snova tokom trudnoće su još složeniji od prosječnog sna. Za sada sam odoljela iskušenju da pogledam u knjigu snova ili na internet da vidim šta bi moje noćne more mogle značiti.

Tokom dana nastavljam radosno razmišljati o bebi, trudnoći i porođaju bez ikakvih briga i svjesnih strahova. Čak i ako mi se posljednjih dana nije baš dalo da se kupam u toploj kupki, radije bih se brzo istuširao. Mislim da je razumljivo zašto.

Drugdje

Preporučuje se: