Palkó odlazi na veliku hladnoću u svemirskom odijelu

Palkó odlazi na veliku hladnoću u svemirskom odijelu
Palkó odlazi na veliku hladnoću u svemirskom odijelu
Anonim

Ujutru je 11:30, sipam kafu, pospremim sto, pustim mašinu za suđe (još pre porođaja obavestila sam muža da već imam troje dece) i krenemo da se oblačimo. Idemo u našu svakodnevnu besciljnu šetnju sa Palkom.

Slika
Slika

Sam, jer ni pas ne želi da šeta sa mnom po zaleđenim ulicama zimi, a zapravo i ja to mrzim, ali moram ići, inače Palkó neće hodati, a dijete mora hodati, zar ne? višetomno djelo pod nazivom "Séta". Naravno, najbolji dio svega je to što ja jedini hodam, Palkó, pošto on još ne može hodati, samo sjedi u kolicima.

Pa ja idem u šetnju, odnosno idemo, što, suprotno svom nazivu, nije nimalo tako lagano i veselo po ovoj velikoj hladnoći. U stvari, naprotiv, kako se živina nit termometra pomiče prema dolje, postaje sve nezgodnija. Prvo se obučem, što ionako nije velika stvar, duksericu, jaknu, čizme, a onda se suprotstavim Palku u borbenoj gotovosti. Ali ovo je pravo majčinsko samopožrtvovanje, kada mi preuzimamo teret umjesto djeteta. Ali možemo to projektovati i tako da je, na kraju krajeva, možda za stepen bolje kada nam voda teče niz leđa ne zbog dječjih vriska, već zbog kaputa.

Sljedeći zadatak je pronaći Palkóa, koji je, koristeći nekoliko trenutaka slobode, već u nekoj zabranjenoj zoni. Nadajući se da ne troši samo krpu ili toaletnu četku, preturam po stanu dok konačno ne nađem Palkóa na jednom od njegovih omiljenih mjesta, pored "cvijeća", dok stavlja upotrijebljenu maramicu u saksiju, samo da izvadite ga nakon malo razmišljanja, a zatim ga ponovo vratite pažljivim pokretom i snažnom koncentracijom. Gledam s vrata neko vrijeme i smijeh se trese, onda samo zacvilim, a Palkó se odmah okreće, a licem mu se širi veliki osmijeh. Ja ga prožderem, odmah odlučim, odmah skočim na njega, Palkó se smeje i blista sa četiri zuba, ali sad se samo nakratko zezamo, jer nije lako kretati se u ovom medvedjem poslu, brzo se umorim, a ne da spomenuti vrućinu. Moramo da požurimo. Stavio sam Palkóa na sto za presvlačenje, i odjeća može doći. Tajice, puf pantalone, debela kapuljača, šal, jakna, kapa, kožne cipele, debele čarape, rukavice. Spremni smo, Palkó izgleda baš kao astronaut koji čeka lansiranje. Može da pomakne ruku s ramena tek toliko da se pozdravi sa Zemljom, a može i malo više da pomakne nogu ako hoće, mada ne znam šta će astronauti s tim. U svakom slučaju, ova kolica pružaju toliko mogućnosti za kretanje, a onda te mogućnosti brzo nestanu kada uguram dijete u maxi cosi torbu. Tako je. Idemo.

Već sam na vratima kad se sjetim da sam ostavio svoj telefon unutra. Nazad, srećom, još uvijek se sjećam gdje sam ga stavio, tamo je. Izlazimo na stepenište, Palkó već počinje da gunđa da je vruće, iako vanjski svijet nije daleko, samo treba da pronađem ključ u torbi bez dna, zaključam vrata i dva sprata. Nemam ključ. Vratimo se, uzmem i Palkó i počnem trčati po stanu. Nervozno, jer Palkó počinje da viče. Pumpa mi se upali, fino i sporo, kako mogu da budem takva zver, zasto se ne spremim kako treba, a onda se naljutim, zasto sve mora toliko da se planira, zasto ne moze mali zrnca prašine padne u mašinu a da dete odmah ne počne da vrišti, jer u njoj nema strpljenja. To je nešto ekstra što morate tražiti prilikom programiranja, pa sam nažalost zaboravio na to. Dakle, krivica je na meni, a možda i na mom mužu, zaista smo mogli posvetiti više pažnje. Konačno sam dobio ključ. Zalupim vratima, Palkó se brčka u maxi cosi, gleda me izbezumljenim očima i cvili. Konačno nađem ključaonicu, brava škljocne, komšijeva tetka viri glavu. Poljubi me, da jesmo, dobro, da, dobro smo, dobro, dijete malo viče, da, idemo u šetnju, da, svi smo dobro, i kakvo vrijeme, pa, hladno je, da, da. Njegovo ime je Palkó (još uvijek), da. Lep dečko, da. Idemo, da, da. Poljubi me.

Konačno, možemo ići. Teškom mukom nosim Palkoa, kojeg više ne mogu tako lako da podignem sa zemlje u maxi kosisti, onda se otmucam do našeg auta, koji mi, naravno, juče nije obezbedio mesto blizu kapije, i Vadim kolica iz prtljažnika. Otvoricu, malo se zamuticu, ali u redu je, nova mama uvek ima negde mrlje, to sam odavno naucio.

Premoreno gledam Palkoa, koji se do tada obično smiri i ili mirno gleda u parkirane automobile, ili klonulo pokušava da otjera vilenjake iz snova koji mu vrebaju oko očiju, sad više ovo drugo, a zatim moj sat. Bilo je to oko dvadeset pet minuta. Nije loše. Moglo bi biti duže. Jer ako se Palkó sklopi na prvom uglu, mogu samo reći da će čak i sa odloženim startom, Atlantida dvaput prije obići Zemlju nego što se moj mali astronaut vrati na drugi sprat i ponovo sleti na ulicu.

Panzej

Preporučuje se: